Koliko slika govori riječi? Koliko života može ispričati? Što nam može reći o umjetniku?
Viktor Frankl u svom djelu ‘Nečujan vapaj za smislom’ govori o terapijskoj važnosti književnih djela. Svi oni koji su i sami prošli kroz očajavanje zbog besmislenosti života mogu svoje patnje položiti kao žrtvu na oltar čovječanstva. Takvi pisci, otvaranjem svoje duše, mogu pomoći čitaocu da prevlada svoje poteškoće (Frankl, 1987).
Pozivaju li nas naši talenti na odgovornost? Poziva li nas život na odgovornost? Razmišljaš li kad da tvoj život nije samo tvoj, već se slaže u veću priču? Slaže se slika na sliku, dok ne nastane animirani film, baš kao film o Vincentu. Tko su sve autori tih priča? Djelić odgovornosti naših života tvori priču koja se prenosi. I tvoj život može imati terapijsko djelovanje na nekog. Moj i tvoj smisao je samo djelić većeg smisla.
Friedrich Ruckert je u 19.stoljeću napisao: „Ne unosiš ništa, ne uzimaš ništa sa sobom, ostavi zlatni trag u staroj zemaljskoj kući“. Lukas (2022) govori o tome kako je uska povezanost između osjećaja vlastite vrijednosti i osjećaja vrijednosti života. U djetinjstvu je osjećaj vlastite vrijednosti uglavnom vezan uz mišljenje roditelja. Tijekom odrastanja osjećaj vlastite vrijednosti vezan je uz mišljenje drugih ljudi. No, kako osoba sazrijeva, ona postaje neovisnija o tome. Njezin osjećaj vlastite vrijednosti povezan je s načinom kako ona prosuđuje život- koliko joj je on vrijedan. Tu veliku ulogu ima vjera. Ako je čovjekov osjećaj vlastite vrijednosti vezan uz ‘biti voljen odozgo’, nikada neće skliznuti u plićak.
U djetinjstvu je osjećaj vrijednosti Vincenta van Gogha bio vezan uz mišljenje njegovih roditelja i njegove obitelji. Taj osjećaj manje vrijednosti pratio ga je tijekom cijelog životnog puta. Borio se s tuđim očekivanjima i silno je htio dokazati svoju vrijednost.
Često, baš kao u van Goghovom ‘Zvjezdanom nebu’, čovjeku se zamuti pogled i on se nađe u vrtlogu besmisla. I vidiš te strašne vrtloge i sam kao da se osjećaš uvučen u njih. I ne vidiš zvijezde i to zvjezdano nebo. Tako nije vidio ni Vincent, tvorac tog neba.
No, Vincent je gledao život drugim očima. S 28 godina uzeo je kist u ruke i stvorio prekrasna djela. Prkosio je osjećaju manje vrijednosti. Ipak je odlučio biti vjeran sebi. Samo oni koji ostaju vjerni sebi sebe ispoljavaju vječnošću.
On je vidio bljeskove svjetlosti, pokušao ih uhvatiti u jednostavnim stvarima, pokušao je iz svakidašnjeg uloviti to svjetlo, tu sjenu, taj pokret i svima je pokazao istinsku ljepotu ‘običnih stvari’, ali ponekad nije vidio cijelu priču.
Ponekad se to dogodi kada čovjeka snađe depresija. Često me depresija podsjeća na Munchov Krik, krik vječne duše u traganju. Kako je Vincent vidio svjetlo, tako sjajno i blještavo, tako je vidio i tamu u svoj svojoj crnini.
No, postoje ljudi koji su unatoč svojoj depresiji ostavili trag. Taj trag je u Vincentovom slučaju ulje kojim je zabilježio svoju vječnost. Ne zbog depresije, već unatoč depresiji. Velike se stvari proslavljaju vječnošću.
Naime, ni jedan pisac koji je bolovao od psihoze nije nikada stvorio neko vrijedno djelo zahvaljujući upravo svojoj bolesti, nego samo njoj usprkos. Bolest per se nikada nije stvaralačka. Kao i zdravo oko koje samo sebe ne vidi, čovjek najbolje ispunjava sam sebe kada zaboravlja i ne misli na sebe, kada se jednostavno daje. Zaboravljajući sebe postaje osjećajniji, a dajući sebe — kreativniji (Frankl, 1987:83/85).
Time je on pobjednik. Vječnost njegovog predanja pobijedila je njegovu trenutnu slabost.
U prošlosti ništa nije nenadoknadivo i nepovratno izgubljeno, već je sve trajno pohranjeno. Čudno je da ljudi obično vide samo strnokošu prolaznosti — a ne vide pune žitnice u koje su položili žetve svojih života: svoja hrabra djela, ostvarene poslove, voljene ljubavi, hrabro prebrođene patnje (Frankl, 1987:37).
Uhvatiti svjetlo. To možemo naučiti iz njegovog života. Vidjeti sjenke stvari. Obasjati sjenku.
Smislenost ljudskog postojanja temelji se na jedinstvenosti i neponovljivosti ljudske osobe (Frankl, 2021).
‘Osim puta kojim se postizanjem stvaralačkih vrednota, dakle aktivno, ističe jedinstvenost i neponovljivost vlastite osobe, postoji, znači, i drugi put, tako reći pasivan, na kojem čovjeku kao da pada u krilo sve ono što si inače mora pribaviti tek redom. To je put ljubavi-ili, bolje rečeno, put ‘ljubljenosti’. Bez vlastitog udjela, bez vlastite ‘zasluge’,-tako reći putem milosti-čovjeku se ovdje pruža ono ispunjenje koje je sadržano u realizaciji njegove jedinstvenosti i neponovljivosti. U ljubavi se voljeni čovjek bitno shvaća kao biće neponovljivo u svom postojanju i jedinstveno u svojoj takvosti. On se shvaća kao Ti i kao takav prihvaća u neko drugo Ja. Kao ljudsko biće za onoga tko ga voli nezamjenjiv je i nenadoknadiv, a da nije ništa za to učinio, čovjek koji je voljen nije ‘zaslužan za to’ što se u tom voljenju ostvaruje neponovljivost i jedinstvenost njegove osobe, dakle, njegova osobna vrijednost. Ljubav nije ‘zasluga’, već milost (Frankl, 2021:123).
Vincent se ostvario kroz stvaralačke vrijednosti, ali i doživljajne vrijednosti i vrijednosti stava. On je možda bježeći od života uranjao u život. Cijenio ga je i doživio u svoj punini postojanja. Slikati na kiši i gledati život kao da ga prvi puta vidimo. Lađar u filmu objašnjava kako je Vincent satima gledao u jednu točku, očaran jednostavnim stvarima, u kojima bi pronalazio smisao i tako stvorio umjetničko djelo. Niti jedan detalj života za njega nije bio malen niti skroman. U svemu je vidio čudo stvaranja. Vincentova ljubav prema slikanju učinila ga je ‘vidovitim’-otvorenim za vrednote. Ljubav nas čini sposobnima da vidimo dublje i da svaku sjenku volimo. Ljubav čini čovjeka dostupnim za svijet u njegovoj vrijednosnoj punini (Frankl, 2021). A i dok je umirao, Vincent je svoju smrt prihvatio ostajući milosrdan prema drugima.
Stoga i shvaćam temeljnu antropološku činjenicu da biti čovjek znači uvijek biti nekako usmjeren, biti upravljen na nešto ili nekog drugog: na smisao koji valja ispuniti ili na susret s drugim čovjekom, na neki razlog koji treba udovoljiti ili na voljenu osobu. Postiže li čovjek istinsku ljudskost i svoje pravo sebstvo, tek utoliko što živi po pravilima samotranscendencije. Postiže, ali ne brigom o ostvarivanju svoga sebstva, već samozaboravom, predavanjem, dižući se iznad sebe i usredotočujući se na vanjski svijet (Frankl, 1987:33)
Pravi život nadahnjuje druge živote. Tako se život širi. A pravi čovjek se spoznaje po svojoj patnji. Vincent je milosrdno patio. On je patio iz ljubavi prema… Tako logoterapija gleda na žrtvu. Iz ljubavi prema.. Da, veličina njegovog života vidi se u slikama, ali najveća njegova veličina vidi se u odnosu s drugim ljudima, vidi se u njegovoj humanosti i njegovoj savjesti i vidi se u tome kakav je bio on kada su drugi bili nepravedni prema njemu.
Želiš znati puno o njegovoj smrti? Što znaš o njegovom životu?
Jer je cijenio život, on mu je uzvraćao. Jer mu se divio, život se kroz njega proslavljavo. Jer je njegovo oko vidjelo dalje od njega samoga, on se samoostvario. ‘Samoostvarivanje je nenamjeran učinak samotranscendencije’ (Frankl, 1987:34).
Ja želim dotaknuti ljude svojom umjetnošću. Želim da o meni govore kako osjećam duboko i kako osjećam nježno.
U skromnosti sam svojom veličinom pobijedio svu bijedu ovog svijeta, s okom uprtim prema nebu, preskočio sam život da dođem do zvijezda, a ostavio sitne čestice iza sebe da svatko tko ispruži ruku dođe korak bliže gore. Svojom skromnošću dotakao sam život u svoj svojoj punini. Da, ja oslikao sam život da živi i nakon mog života. Da, ja jesam živio. Misleći na druge, ja postao sam velik.
Ali gdje sam vidio smisao? U samom pogledu na djelić stvarnosti kojim sam oslikao samo postojanje. U običnim, jednostavnim stvarima. Tu je bio moj smisao.
Vincent je u svom životu oslikao vječnost. I time je on pobijedio svoju smrt.
Zvjezdano nebo je nešto u što možemo pogledati, ali ne možemo u potpunosti shvatiti. Ponekad zapnemo u vrtlog. Na kraju krajeva, to moje zvjezdano nebo, prilično je mirno i spokojno,… i nadasve lijepo.
Budi pažljiv sa svakim. Ne dopusti da ikada itko tvoj pomisli kako si ga zaboravio, ostavio, pa bio to čovjek, stablo, životinja…Pa bio to i cvijet u vazi..ili ma tko.. (Lice, 2003).
Naš je život kao van Goghovi suncokreti, od punog cvata do uvenuća.
Gdje vidiš svoj smisao?
Literatura
Frankl, V. E., Udier, J., Fizzotti, E., & Vesely, F. (2021). Liječnik i duša: temelji logoterapije i egzistencijske analize. Kršćanska sadašnjost.
Frankl, V. E., Berghofer, R., & Kulenović, M. (1987). Nečujan vapaj za smislom. Naprijed.
Lice, S. (2003). S dobrim vjetrom. Naklada Ljevak.
Lukas, E. (2022). Osnove logoterapije: slika čovjeka i metode. Logos- hrvatska udruga za logoterapiju.
