Razmišljam o tome kako su ljudi nesavršeni. Razmišljam i o tome kako smo samim rođenjem već pripremljeni na to da ćemo jednoga dana morati moći oprostiti. Kao da je oprost pitanje na koje niti jedan čovjek ne može izbjeći dati odgovor.
Možda ne kuca na vrata odmah, možda ne pokuca ni za puno godina, možda pokuca tek pred smrt.
Možda je oprost posljednje i najvažnije što možeš dati životu.
Kada te život pita, ti mu reci opraštam i oprosti.
I ako ništa drugo ne možeš dati životu, imaš priliku posljednji put pred samu smrt pozvan biti čovjekom.
