Rodimo se u potpunosti nemoćni. Da nema nekoga tko bi brinuo za nas, ne bi preživjeli. Kako to da baš tada imamo povjerenje u to da će se netko za nas pobrinuti?
Pravopovjerenje počinje s prvim pogledom novorođenčeta usmjerenim na majku. Ono vjeruje da je sigurno i da će majka sve učiniti za njega. Dijete je hrabro, ponekad i prehrabro. Ono nije svjesno da se može udariti, lupiti, ozlijediti, dok mu na to ne ukažu roditelji. Danas se svega bojimo, baš svega, ništa se ne usudimo, ukočeni smo, nepovjerljivi, prestrašeni. Zašto je to tako? Što ima to malo dijete, a mi nemamo?
Ono ima urođenu vjeru. Ono ima nešto što mi polako gubimo odrastajući. Postajemo nepovjerljivi prema drugima, prema sebi, a ponajviše prema Bogu. Ostajemo razočarani, ne shvaćamo zašto se neke stvari događaju oko nas, polako gubimo povjerenje u to da smo nekome važni i da nas netko voli.
Mislim da sve počinje s riječima „past ćeš“. I tako mi tijekom godina polako padamo. Možda stojimo čvrsto na zemlji, ali duhom padamo. Gubimo povjerenje u temeljne vrijednosti, preispitujemo sve što nam je prije bilo u potpunosti jasno iako smo tad mogli manje toga razumjeti nego sada. Da, manje…,ali čišće, čišćeg srca. Samim pogledom na dijete čovjek se može nanovo roditi u vjeri.
Hagioterapija govori: Postoji netko gore tko uvijek brine za nas, netko tko pazi na svaku našu čak i najmanju potrebu, netko tko nas nikada ne ostavlja. Koliko ljudi zaista vjeruje u to? Koliko ljudi to živi?
Biblija na brojnim mjestima poziva čovjeka na povjerenje u Boga:
Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vrjedniji od jela i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vrjedniji od njih? (Mt 6, 25-34)
Jučer sam pogledala drugu epizodu treće sezone serije „The Chosen“. Jedna scena me se jako dojmila i objašnjava pitanje koje se svaki čovjek svakodnevno pita, a ono glasi: „Zašto patim? Isuse, zašto i mene nisi izliječio? “ Scena me ganula do suza, a prije spavanja sam shvatila koliko je ta scena zapravo povezana s prapovjerenjem i logoterapijom općenito. Nakon što je Isus hodao po svijetu i liječio ljude od raznih tjelesnih i psihičkih bolesti, poslao je svoje učenike da isto to čine. Na to mu dolazi učenik, apostol Jakov (mlađi) Alfejev i upita ga kako on može druge liječiti kad je on sam fizički bolestan, a Isus ga nije izliječio. Na to ga Isus upita: „Želiš li biti izliječen?“ Jakov odgovori: „Da, ako je moguće“. „Vidio si dovoljno da znaš da je moguće“, odgovori mu Isus. „Zašto me onda nisi izliječio?“ upita ga Jakov. Ovdje dolazimo do odgovora na jedno od temeljnih egzistencijalnih pitanja: „Zašto ja? Zašto baš mene?“
„Zato što ti vjerujem. Slušaj me pažljivo.“ U nastavku ne zamišljam Isusa kako gleda Jakova, već Isusa kako gleda u lice svih nas i govori nam:
„Ovo što ti govorim definira tvoj život od sada pa na dalje. Po volji Oca mogu te ozdraviti sada ovog trenutka i imao bi dobru priču za ispričati, zar ne? To je dobra priča. No postoje već desetci onih koji mogu ispričati tu priču i bit će još na stotine njih, tisuće. Ali zamisli kakvu ti priču imaš ako te ne izliječim. Slaviti Boga unatoč bolesti s kojom se boriš, znati pridati pažnju stvarima koje su bitnije od tijela, pokazati ljudima da možeš biti strpljiv u svojoj patnji ovdje na zemlji zato što znaš da ćeš provesti vječnost bez patnje. Ne mogu svi to razumjeti. Što misliš koliko je ljudi kojima Otac i ja možemo povjeriti taj zadatak? Nema ih mnogo.
„Ali drugi su puno snažniji, puno bolji u ovome!“ ustraje Jakov. „Znam kako je lako čuti Davidovu pjesmu da sam rođen predivan i neustrašiv, ali to ne čini ovo stanje lakšim, ne čini da se osjećam manje kao teret.“
„Jesi li brz, izgledaš li impresivno dok hodaš? Možda ne. Ali to su stvari koje Ocu nisu važne. Više ćeš napraviti za Mene nego što većina ljudi sanja. Mnogim je ljudima potrebno izliječenje kako bi vjerovali u mene ili trebaju izliječenje jer su im srca tvrda. To se ne odnosi na tebe i mnogo njih je izliječeno ili nije izliječeno zato što Otac na nebu ima plan za njih, koji je možda misterij. I sjećamo se što je Job rekao „Bog daje i Bog uzima, blagoslovljeno je ime Božje“. Kada prođeš kroz ovaj život i upoznaš svog Oca na nebesima gdje Izaija obećava da ćeš skakati kao jelen, tvoja će nagrada biti velika. Zato izdrži još malo i kada otkriješ sebe koji možeš pronaći snagu zbog svoje slabosti i kada unatoč ovome budeš radio velike stvari u Moje ime, tvoj će utjecaj trajati generacijama.
Mnogo puta se pitamo „Zašto ja ne ozdravim?“, „Zašto mene nisi izliječio?“. Prapovjerenje nije lako. Prapovjerenje nije obećanje da ćemo dobiti olakšanje od patnje u ovom svijetu. Prapovjerenje je u suštini vjera u blagostanje na onom svijetu. Nećemo uvijek znati zašto se nešto događa, ali moramo vjerovati da postoji veća svrha koju mi ne možemo trenutno spoznati.
Taj krajnji smisao nužno nadilazi i nadmašuje čovjekove ograničene intelektualne kapacitete; u logoterapiji u tom kontekstu govorimo o nadsmislu. Od čovjeka se ne traži, kao što neki filozofi egzistencijalisti uče, da trpimo besmisao života nego da podnosi svoju nesposobnost da racionalno shvati životnu bezuvjetnu smislenost. Logos je dublji od logike (Frankl, 2015:108).
Bit patnje nije da nas obuzme i osakati. Prapovjerenje nas čini sposobnima odmaknuti se malo od sebe. Moramo preuzeti odgovornost u našoj patnji. Pa i ako ne možemo hodati, mi možemo djelovati, a ako nam ne preostane ništa drugo, mi možemo vjerovati.
Kada bi malo zaboravili na sebe i dali prostor nekome ili nečemu drugom, možda bi shvatili da nismo mi najvažniji i da postoji toliko toga što mi možemo učiniti, a sprječava nas naša nemoć da vidimo malo dalje od sebe. Vidjet ću svoju situaciju drugačijim očima, izdići ću se iznad nje, pronaći dovoljno snage u sebi da me definira nešto drugo, moja volja, moji talenti, a ne ono čemu sam dala preveliki prostor i značaj. Nisam tu da mi moji problemi budu centar svijeta, tu sam da djelujem unatoč svemu, a možda nas ponekad baš naše poteškoće guraju u pravom smjeru.
I ako ne možemo u potpunosti shvatiti zašto trpimo, možemo pogledati u Isusa na križu, možemo se sjediniti s njim. „Trpljenjem patnik intimno proniče otajstvo čovjeka i otajstvo Boga“ (Radionov, 2017:519). Trpljenje nas čini sličnima Bogu. U trpljenju nismo sami. Zar nije to prapovjerenje? Postoji netko tko neće možda uvijek činiti ono što mi želimo ili ono što mi mislimo da je ispravno, ali će nas voditi u pravom smjeru, tješeći nas putem. Hodat će ukorak s nama, dovoljno daleko da nam ne ometa put, a dovoljno blizu da se ne osjećamo sami.
Možda nam se zato događaju ‘loše stvari’. Možda moramo postati kao djeca, nemoćni, da bi vjerovali. Možda moramo pustiti sve svoje uzde, sve ono što mi možemo, da bi tek tada ostavili prostor nekome tko sve može. I onda Bog djeluje…Onda čujemo prave riječi u pravom trenutku, dobijemo utjehu kada nam je ona potrebna. Ponekad nam je potreban samo jedan trenutak da spoznamo smislenost svega, smislenost onoga zašto baš meni.
Ponekad se u životu dogodi da nam ‘slučajnost’ donese poruku u pravo vrijeme na pravom mjestu, da nam ispriča priču koju smo možda već negdje čuli, ali ju tada nismo u potpunosti razumjeli. Slušaš i sve ti je jasno, zašto ti je taj netko to nešto rekao kada ti je bilo teško ili zašto si nešto očekivao od Boga i snažno molio, ali nisi dobio.
Danas je svećenik u propovjedi ispričao jednu priču o valu. Jedan je val posumnjao u smisao svog postojanja, pa je upitao drugi val zašto on uopće živi kada će se ionako razlomiti na stijenama i nestati. Drugi mu val odgovori: „Krivo na to gledaš. Ti nisi val. Ti jesi i zauvijek ćeš biti dio oceana.“
Svi smo mi dio Božje priče koju možda nikada nećemo uspjeti dokučiti u ovom životu. No možda je to dio tog prapovjerenja: izdići se iznad samoga sebe, gledati dalje, biti tu za nešto. Kao što i svijeća nastavlja goriti iako ju zarežemo, tako i osoba može ostati radosna iako joj sadašnjost može izgledati krhko i slomljeno. Izdići se iznad samoga sebe, pobijediti razum, strah i ograničenost uma. Kao što je val dio oceana, tako smo i svi mi dio neke veće priče, neke možda važnije priče od naših pojedinačnih priča. I možda nam uvijek ostaje to pitanje ‘zašto’? No to je možda dobro – imati uvijek još poneko pitanje na koje moramo dati odgovor. Da! Mi! Mi moramo dati odgovor životu. Mi sada, ovdje, moramo se opredijeliti i to mora biti brzo jer život nikoga i ništa ne čeka. Ako se ne probudiš, možda bude prekasno, a morat ćeš dati odgovor na to pitanje. Zašto si živio? Kako si živio? Za koga i za što si živio?
Iz patnje se rađa vjera, a iz vjere se rađa ljubav. Uvijek se možeš opredijeliti za ljubav, i onda kada je lagano i onda kada je teško. Svaki val može uzburkati more, ali može ga i smiriti. No ako se val potpuno prepusti, lađa nas neće nikuda odvesti. Potrebno je uzburkati more da bi nas ono pokrenulo. Mi možda nismo odgovorni za smjer puhanja vjetra, ali odgovorni smo jedriti.
Prapovjerenje znači biti kao feniks koji se iznova i iznova diže iz pepela znajući da se mora više puta ponovno roditi kako bi razumio, a dok se rađa i dok umire, suzama liječi sve oko sebe.
Literatura:
Biblija. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2016.
Frankl, V. E. (2015) Čovjekovo traganje za smislom. Zagreb: Planetopija
Radionov, T. (2017). Smisao života i patnje promatran kroz katoličko–teološku i psihološko–logoterapijsku perspektivu. Obnovljeni život, 72(4), 517-529.
