Gogo Dabriću, kada znaš da si uistinu sretan?
Ne znam, curice. Možda nije bit da stalno budemo sretni. Ima toliko toga još za osjetiti. Da postoji samo sreća, ne bi bilo života.
Curice, sreća je kada vidiš svjetlost onda kada misliš da je nema i držiš oči na njoj sve dok te ne preplavi, a nisi ni primijetio da je tama nestala.
Sreća je što imam tebe. Sreća je što je Kanko dobro. Sreća je i što se Laki osjeća sigurno. Sreća je vjera da će sve naposljetku biti dobro.
Možda ponekad misliš da nikada neće biti dobro. Šuma je tamna, ne vidi se svjetlost od gustog lišća. Ponekad mislim da je sunce nestalo, negdje je palo sigurno i više ga nema. A onda dođe proljeće i zraka sunca mi obasja kućicu.
Postoji dio tame za dio sunca. Jer kako bi postojala zraka da nije tamno oko nje. Ja, Gogo Dabrić, čvrsto vjerujem da će sve na kraju biti dobro. Već ujutro kada se dignem rano i provirim iz svoje kućice i vidim nebo, ja odmah znam da je dobro.
I kada me je strah i kada je tamno, ja znam da će doći jutro.
Sreća je znati da će uvijek doći jutro, curice.